понедељак, 23. новембар 2015.

RIMSKO A NAŠE

Temelj svake kulture čini jezik. Poput živog bića složen je, menja se i tako oblikuje naš način razmišljanja. Bliske veze sa bivšim Jugoslovenskim Republikama između ostalog vide se i u jeziku. Mi se odlično razumemo često i bez reči. Pomislim kako je samo gostima smešno kada čuju da svi Jugovići govore: Slovenački, Hrvatski, Bosanski, Srpski, Makedonski I Crnogorski. Čovek bi rekao poliglote. Sve sami svetski jezici.
...
Građani Srbije kao i ostali iz bivših YU republika imaju sličan odnos prema kulturnim institucijama kao što je muzej. Bitne razlike i ne postoje.
Kada ste zadnji put bili u muzeju?
- Ne sećam se
- U srednjoj školi na ekskurziji
- Negde " 80-tih
- Zar to radi?
- Pre tri godine u Noći muzeja
Što se Noći muzeja tiče to se ne računa, jer ste išli sa prijateljima iz srednje škole sa kojima se niste videli dugo tako da vam je to bio odmor od svakodnevice kuća-muž-deca. Priznajte završili ste u nekom od lokalnih kafića.
Znam vas! Sada ste jako uvređeni
- Nije tako Majo!
- Nisi u pravu!
- Ja idem i u muzej i pozorište i koncerte!
U našem narodu kada kažete "Ti si za muzej" to znači da si za staro gvožđe ili otpad. Možda je to razlog što se muzeji ne posećuju?!
...
Jedan od turistički najposećenijih gradova u ovom delu Evrope je Beč. Ni u jednom od Bečkih muzeja audioguide nije na jezicima naroda iz bivše YU. U otvorenom autobusu na klasičnom razgledanju grada je isti slučaj. Šta to znači? Bečlije nemaju interes da gosti čuju jedan od YU jezika. Nema naših! Zato za posetu muzeja potrebno je znanje jednog od 24 strana jezika. Lično sam brojala, jer sam tražila jedan od 6 pomenutih sa početka. Ali njih nije bilo. Zar je to moglo nama da se desi? Kakav propust? To se neko sa nama šprda! Molim da se uputi protest! Braćo Hrvati! Da li je sada to moguće?
Jako je interesantan jedan fenomen koji se dešava u bivšoj YU. Kada komšije znaju da je isti slučaj "preko puta" onda "lakše se diše" kao da problem više i ne postoji.
"I kod nas je isto tako" To je postala istorijska rečenica.
...
Hajde sada da se uozbiljimo.
Kada nešto ili nekoga hvalimo i pominjemo njegov rad uvek navodimo primere osoba koje su pokojne. Naravno sve najbolje o pokojnicima.
Ja sam se uvek pitala zašto je to tako? Zar smo toliko sujetni da ne možemo savremenike da pomenemo? Uvek se kaže:
"To je bilo tako dobro "85, taj i taj je sve bolje radio nego ovi danas"
Ja želim da promenim taj običaj i pomenem pozitivan primer osobe koji radi u državnoj instituciji i koja svojom voljom, entuzijazmom i energijom oduševljava posetioce. To je direktor Narodnog muzeja u Zaječaju Gospodin Bora Dimitrijević. Ako mene neko pita on ne sme da ide u penziju. Zašto? Kada bi ga poznavali to bi i vi isto rekli. Upoznala sam ga kada sam radila sa grupom Italijana. Oni su ponavljali "Kako je energičan čovek" Posle osam dana boravka u Srbiji on je bio najjači utisak . A ja bih volela da sam to bila ja, ali nisam.
Ja predlažem da kolega Bora obučava buduće muzejske kadrove u Srbiji kao pozitivan primer. Ovo je moj predlog, molim da se moj predlog usvoji! Možda se poveća broj posetilaca muzeja koji ne moraju da čekaju Noć muzeja.
On je pokazao gostima Carsku Palatu "Felix Romuliana" koja je od 2007. na Uneskovoj listi kulturne baštine. Prepoznatljiva po stubovima, mozaicima kao na Siciliji, portretu Galerija rađen u periodu tetrarhije. Tragovi Rimske kulture u Srbiji što bi se reklo "Rimsko a naše" Ma šta ja ima da vam pričam dalje. Pozovite Palatu i zakažite svoj dolazak i naravno pozdravite Gospodina Boru od mene.

Нема коментара:

Постави коментар