понедељак, 29. јун 2015.

ŽIVELI

Nekada davno u davna vremena vladala je velika glad. Bog je rekao: Ljudi treba naporno da rade na polju i svu hranu koju stvore svojim radom da stave u usta i da je ne ispuštaju. Ne smeju da ispljuju ništa iz punih usta već da pričaju sa drugima na taj način. Mnogi su odustali, a oni najhrabriji koji su izdržali ovo iskušenje i poslušali Božiju volju danas govore Danskim jezikom.
Tako meni izgleda legenda o Danskom jeziku. Ti ostaci se i dan danas osećaju među modernim Dancima. Naši ljudi koji govore danski u mojim očima su poput poznavalaca složenih hemijskih formula.
Kako zamišljate Dance? To je karakter kraljevića Hamleta koji u mladosti pravi kulu od Lego kocki, a uveče pred spavanje mu čitaju bajke Hansa Kristijana Andersena. Kada poraste na posao u Ecco patikama ide biciklom. Poseduje visoku ekološku svest. Uz Carlberg ili Tuborg pivo gleda filmove Larsa Fon Trira.
Kada već Larsa pominjem on je interesantan, jer je njegova majka bila sekretar Komunističke partije Danske i velika joj je želja bila da živi u Jugoslaviji. "Za ideale ginu budale"
Gosti iz Danske se obavezno pohvale svojim nacionalnim jelom. A to je Smorrebrod. Sada se svi pitaju šta je to ? To je sendvič. Oni sigurno o tome ne smeju da pričaju na jugu Evrope, jer će im se svi smejati.
Već zamišljam Francuze koji pričaju viceve o danskom sendviču.
To je zemlja sa najvišim standardom u EU sa 5 miliona stanovnika .Ponosno ističu da je njihova zastava koju oni zovu Dannebrog najstarija na svetu. Danci veruju da im je pala sa neba i donela pobedu u ratu još 1219. godine. Radi lakšeg prepoznavanja svojih vojnika od neprijateljskih vojska je počela da se skuplja oko svoje zastave koja je pokazivala smer kretanja.
...
Moji Danski turisti nisu ni nalik ovoj bajkovitoj slici.
Njihov hod liči na usporeni snimak. Kao puž. Nogu pred nogu. Tihim glasom me pozdravljaju i pružaju ruku.
...
Leto je u Beogradu. Šest prijatelja dolaze na turu, na sebi imaju šorc i majicu.
Jedina sličnost sa stereotipom im je što na turu dolaze sa dve velike kese u kojima nose pivo koju su kupili u supermarketu. Pomislila sam kako bi bilo dobro da ih naše pivare pozovu za manekene u novoj reklami.
Jedan od njih u jednoj ruci drži limenku Lav piva a u drugoj limenku Jelen piva
- Koje je vaše omiljeno pivo?
- Ne pijem pivo
- Kada ste u Danskom društvu vrlo brzo počećete da pijete pivo. Sada ćemo da nazdravimo našem početku.
Otvaraju limenku.
- Živeli!
- Molim vas sačekajte me moram da kupim kremu za sunčanje ovo je jako sunce za moju kožu.
Bojim se da ne budem crven kao rak.
Gost se vraća posle 5 minuta
- Možemo da krenemo. Imamo pivo i kremu za sunčanje to je sve što nam je potrebno
- Ovde su ljudi jako ljubazni . Mi smo platili jednu kesu za pivo u marketu, a dobili smo još dve besplatno.
Oni nisu shvatili da su dobili duple kese radi lošijeg kvaliteta da ne bi pukle.
- Da ja živim u Srbiji, ja bih voleo da radim u duvanskoj ili industriji sladoleda
- Zašto? pitam ja
- Zato što ovde svi puše, a kada ne puše ližu sladoled. Mi smo mislili da je to ovde moda i kupili smo sladoled u poslastičarnici , ali mi je kula ispala, mojom greškom i dobio sam još jednu kuglu koju nisam platio. Kakvi ljudi!
- ...
Danci odrasli u luteranskom okruženju sve vrednosti o kojima pričaju uglavnom su materijalne prirode.
...
- Juče smo bili na beogradskoj tvrđavi . Nismo mogli da verujemo. Ovo je prva tvrđava u kojoj se ne naplaćuje ulaz. Bili smo u crkvi Svetog Save čak ni tamo se ne plaća ulaz. Šta je vama ljudi? Vi ste fenomenalni! Ovo je obećana zemlja! Vi ste poslednji romantici. Možda niste obavešteni da se ulaz svugde naplaćuje. Izvinite nisam hteo da vas uvredim.
- Danci su pristojni momci. Jedino smo otkačeni kada se napijemo. Pre toga smo stidni.
- Imam jedno pitanje. Ne bih želeo da budem bezobrazan, ali juče smo videli Ferari koji je stajao ispred zgrade. Fasada na toj zgradi nije renovirana poslednjih 40 godina. Od starosti fasada je mogla da padne na auto. Slikao sam taj prizor . Da vam pokažem. Stara fasada i Ferari. Prosto nestvarno.
To je u svim zemljama istočnog bloka. To smo ranije viđali. Ovo je zemlja kontrasta.
- Odmah se vidi da imate problema da korupcijom, zato o tome neću ni da pitam.
- Maja, Da li je to vama normalno?
- Ne nije
- Drago mi je. U to ime živeli!

недеља, 28. јун 2015.

POGLEDAJ ME NEVERNICE


Tradicija jednog naroda ima uticaj na kulturu i način života. Iz toga proizilazi odnos prema sopstvenoj duhovnosti i duhovnosti uopšte.
Po Karlu Gustavu Jungu, princip kolektivno nesvesnog podrazumeva da svi članovi jedne iste zajednice nose u sebi kolektivno pamćenje, što se prenosi sa generacije na generaciju.
Uslov za stvaralaštvo je kreativnost koja rađa umetnost, a u umetnosti, pokretačka snaga je emocija.
 Muzika na Balkanu je deo tradicije. To je "strastvena šifra" u našem genetskom kodu koju nosimo u sebi. Narodi na Balkanu poseduju prostodušnost u komunikaciji, toplinu i spremnost emotivnog davanja sebe drugima, bezrezervno pokazivanje emocija koje variraju od veselih do tužnih "tonova".
 Spajanje strasti gde se u jednoj pesmi mogu osetiti smeh i suze u isto vreme, spajanje sna i jave, gde duša treperi od uzbuđenja koje je svaki put jedinstveno i neponovljivo i želja da to traje večno i da muzika nikada ne prestane. Muzika izaziva u nama sećanja na prošle živote i prohujale svetove. Etno muzika ulazi u naš život dajući nam svetlost gde dolazi do spajanja naših duša sa dušama naših predaka čije su slike već odavno izbledele u starim melodijama . Emocija je važna za sreću svakog od nas. U ovom delu sveta, emocija je jača od racija i to se najbolje oseća u tradicionalnoj muzici.
 Kada se sluša muzika, ljudi se ovde predaju pesmi. Tada se sećaju tananih momenata o kojima nikada nikome nisu rekli. Asocijacije. Naše male tajne. U tome je draž.
U tradicionalnim restoranima sluša se starogradska muzika. Mojim gostima to zvuči kao mešavina francuske šansone i orijentalnog zvuka. Tom prilikom, kažu mi da čuju reči koje počinju ili završavaju na š, đ, lj, ž...
- Ova pesma je vesela!
 -Ova pesma je tužna!
To je, uglavnom, njihov komentar.
 Ja sam se trudila da objasnim da je potrebno razumeti izražajnost pevača-muzičara i da nije potrebno razumeti reči, nema smisla prevesti tekst koji pri prevodu gubi suštinu.
 Jasno je da se ljudi na Balkanu razumeju bez mnogo reči. Ali, ako imam goste koji su daleko od Balkanskih zemalja, njihovo razumevanje ima drugu dimenziju.
 Sedeći u restoranu sa mojim gostima, okružena muzičarima koji žele da ostave što jači utisak u očekivanju dobre napojnice na kraju muzičkog bloka, zatraženo je od mene da prevedem reči pesama
Pesme poput: "Hajde Kato, hajde zlato", "Tiho noći", "Na te mislim"...  zbog teksta je lako prevesti. Ali, došla je na red pesma "Pogledaj me nevernice". Moji gosti su insistirali da čuju prevod te pesme.
 Pomislih, "Gde mene nađoše?" Danas nije moj dan! Što im neko drugi ne prevodi?! Šta sada?
 Tekst pesme ide ovako:
'' Pogledaj me nevernice,
 pogle' ovo bledo lice
 i na njemu tamne bore,
 pipni čelo kako gore.
 Pogle' ruke, suvo pruće,
 slušaj srce umiruće,
 ti si tome svemu kriva,
 sahrani me u grob živa.
 Uzmi pušku i ubij me,
 pokraj puta sahrani me,
 sahrani me pokraj puta
 gde prolaziš češće puta.''
 Za ovu pesmu je potrebno da se čovek rodi na Balkanu.
 Mislim da ne postoji gost koji bi razumeo značenje ove pesme. Ali, treba da odgovorim na njihove poglede uprte u mom pravcu.
- Ovu pesmu je nemoguće prevesti. Ima puno "arhaičnih" reči. Za ovo je potreban stručni prevodilac. A mislim u sebi - doktor specijalista!

 

 

субота, 27. јун 2015.

NIKADA NE PRIZNAJ

Od kako je sveta i veka ljudi se dele na pravednike i grešnike, patriote i izdajnike , pametne i glupe , velike i male... Zahvaljujući Marku Zukerbergu od 2004 koristi se Facebook.
Zbog tog "istorijskog" otkrića danas se ljudi dele na one koji ga koriste i oni koji ga ne koriste.
Oni koji nemaju profil na Facebook-u kažu: ...
- Ne stižem, nemam vremena za takav život, to me ne interesuje
Kakav život? pitam se ja! Čekaj malo! Hajde to da analiziramo ! Da oni ne misle dvostruki život? Ako je tako, onda imaju pokvarene misli. Oni misle da se oni koji su na Facebooku" ljubakaju" sa sumnjivim tipovima, udvaračima, simpatijama ili starim ljubavima. Znači u svakom slučaju ljubavno-švalerska varijanta. Nije baš tako. Nemaju pojma.
Neću da slušam opravdanja obe strane.
Hajde da zamislimo kako je ...
Oni koji su na FB povremeno tajno ulaze u profile svojih bivših "Vidi žena mu se ofarbala u plavo" "Debela krava jedna" "Ono šta je tražio to je i zaslužio" ili "Njen muž ima 3 dlake na glavi" "Glupi Zvezdaš", "Kako su se ofucali liče na Simpsonove"
Kako sam vas uhvatila. Sram vas bilo.

Moji turisti se fotografišu odavde do beskonačnog broja. Ali najvažnije je da te fotografije postave na FB. Ako slike nema na FB, piši propalo. Bolje da je ostao kod kuće. U stvari kakvo je to putovanje bez slika na FB. Nikakvo.
Ako kojim slučajem nema WiFi u nekom od restorana ili ne daj Bože u autobusu nastaje panika i pometnja. Vanredno stanje. Nervoza. Pritisak raste. Kao deci kada oduzmu igračku. Kao kada roditelji kažu "Nema više sladoleda za danas"
- Ne mogu da pošaljem slike!
- Zašto su loše veze?
To je moderni turistički stres.
Naučila sam da fotografišem moje goste iz profila, anfas, dok lete u zraku raširenih ruku i nogu, prave stoj na rukama...
- Molim Vas da izgleda kao selfi
Onda čujem magičnu reč, briši tu sliku, briši, briši i to...Po mojoj proceni posle napravljenih 168 slika jedna ide na FB. Posle 15tak minuta osmeh "imam 45 lajkova".
Na FB došlo je podele korisnika, a to su: "dežurni lajkaši", "špijuni", "sveznajući komentari" i oni koji su tu zato što su svi pre njih to uradili. Reda radi.
Lako je sa lakjašima i špijunima, ali ovi "sveznajući komentari" oni su i Bogu teški. Bave se dnevno političko-ekonomskom situacijom u zemlji i svetu. Oni su mi omiljeni. Uvek ozbiljni. Svakom su loncu poklopac. Ispravljači krivih Drina. Cinizam im je jača strana. Evo dižem ruke, predajem se, sve ste u pravu. Sve znaš, čitaš i pratiš. Kritika ti je na mestu.
U stvari ja sam htela da kažem da oni koji se "ljubakaju" na FB da su u boljoj poziciji od ovih kritičara. To je bila moja namera. Samo nastavite tako. Imate moje odobrenje. Ali ako vas uhvate da to radite, nikada ne priznajte. "Priznajem samo sud svoje partije" Brani se ćutanjem.
Ako vas kojim slučajem "neprijatelj" uhvati na delu, recite da nemate veze sa mnom.

петак, 26. јун 2015.

GASTARBAJTERSKA


''Dobar dan. Da li je to Maja vodič?''
''Da, izvolite!''
''Drago mi je. Ja sam čika Boža, zovem iz Nemačke. Ja sam Vaš broj dobio od.... Ona mi je rekla sve najlepše o Vama. Znam da organizujete ture po Srbiji.''
" Izvolite!''
''Evo o čemu se radi: moj šef i gazda u firmi gde radim dolazi u Srbiju, sa svojom ženom, decom i bratom. Molim Vas da mu pokažete koliko je naša zemlja lepa i koliko smo mi dobri ljudi. Molim Vas da ga lepo dočekate. On ima 53 godine. Bavi se sportom. Putuje. Celu Evropu je obišao i evo, došao red i na Srbiju. Molim Vas da mu pokažete Beograd, Skadarliju, Ušće, Avalu. Vi to znate bolje šta treba. Obavezno one naše bombardovane zgrade! Ja, kada god dođem u Srbiju i kada to vidim, meni se plače.
Da vam pravo kažem, on nije hladan ko Švabo. On razume strance ovde.  Pametan je. Jednom su Turci hteli da ga biju, ja sam ga branio.
Deca su mu fina i lepo vaspitana. Nisu drogeraši. Nemaju tetovažu i minđuše. Ali, žena mu je hladna, ko špricer. Ne znam samo gde je nađe. Nije ni lepa žena, kao naše žene. Nije mi jasno kako može da spava sa njom! Baš me brine da nema tehničkih problema. Sam je birao. Nisam mu ja birao. Ali, šta me briga!''

'' Vi dolazite sa njim?''
''Ne, ja radim ovde, nemam sad odmor. Kupio sam stan u Beogradu. Bio sam pre dva meseca. Kupio sam novi auto, a stari sam dao ženi da vozi.
Ja sve pratim na tv-u. Redovno gledam Žikinu šarenicu. Da li si gledala onu malu što je pevala u subotu?''
''Ne, nisam!''
''To mi je familija, mnogo lepo peva. Ja sve znam šta se dešava. Gledam Noleta, kad god mogu. Obučem fudbalski dres, uzmem zastavu i navijam. Kad pobedi, jedva čekam sutra na posao da se pravim važan. Ja ih zezam i pitam: ''Znate li ko je pobedio juče?'' Znam da navijaju za onog picopevca, uobraženka iz Švajcarske.''
''Federera?''
''Njega. Nema života u njemu. Nije on ko naš Nole. Car! Ma kakvi!

Vrlo važno, setio sam se: šef mi je šećeraš! Ali, neka proba malo i šljivovicu, i dunjevaču! Najvažnije je da bude sve čisto, posebno wc. Nemoj da ga vodiš tamo gde je čučavac i gde smrdi. Bilo bi dobro da ga vodiš u restoran gde puca pogled na reku. Nemoj da pokvari stomak. Ubiću vas sve!''
On je tako dobar čovek. Zamisli, dao mi je slobodan dan kada smo skupljali pomoć za poplavljene u Srbiji. To niko nije dobio, samo ja!''
''Baš lepo.''
''Slali smo pomoć u stvarima, ne u novcu. Ne možeš da veruješ našim ljudima kad im daš pare. Oni potroše na gluposti. Imaju kvrc u glavi. Znam po mojim rođacima. Ja im dam pare, a oni kupuju neku šminku i budalaštine.
Ako šef bude hteo da ide u Šumadiju javi mi da zovem Mileta.''
''Ko je Mile?''
'' Moj rođak. Mile će da spremi jagnje na ražnju i da vas dočeka domaćinski.''
''Dobro, zvaću Vas!''
''Ovaj njegov bra,t što dolazi sa njim, ima oko 45 godina i još je momak. Jadnik. Bilo bi dobro, ako znate neku slobodnu devojku za njega. Ali da je poštena, nemoj mi neku nevaljalicu. Šta bi mu falilo, Bog da ga vidi! Ne bi se mučio sam po stare dane. Moram za sve njih da mislim, zato te i zovem. Važno je da šef bude zadovoljan.''
Nemoj ništa da se brineš, on će sve da ti plati što se dogovoriš sa njim. Nije on kao naši ljudi da te zajebe za pare. Nema šanse, kad ti čika Boža kaže.
On će da se javi na tvoj meil. Molim te da mu odgovoriš. Ovde, u Nemačkoj, svi pišu meilove.
I kada treba, i kada ne treba. Ja više volim da pričam sa ljudima. Da im čujem glas. Zato sam te i zvao.
Hvala ti puno, ljubi te čika Boža! Lepo smo se ispričali, toplo te pozdravljam iz Nemačke. Čuvaj mi šefa, i da se pokažemo u lepom svetlu!''
Čika Boža mi je stvarno ulepšao dan.


 

четвртак, 25. јун 2015.

IGRALE SE DELIJE


Veština postavljanja pitanja omogućava bolji uvid u način razmišljanja sagovornika. To sam shvatila kada sam na kraju ture pitala grupu gostiju da li imaju neko pitanje.

'' Kada bi Vam postavili pitanje, Vi bi tačno znali koliko mi ne znamo i ne razumemo.''
''Ništa se ne brinite, ne razumem ni ja mnogo toga!''
            Postavljanje pravih pitanja je osnova komunikacije, zato je bitna interaktivna komunikacija koja, po mom mišljenju, čini srž posla kojim se bavim. U pitanju mogu da se vide stavovi, potrebe, interesi. Sve ostalo zavisi od trenutne inspiracije, raspoloženja, okolnosti...
Ruku pod ruku, prisutna je i neverbalna komunikacija gde se u jednoj sekundi promeni izraz lica, obara pogled, menja boja glasa.
            Upravo u toj neverbalnoj komunikaciji krije se tajna mojih gostiju iz Japana. Njihov osmeh, pogled, stidljivost, skromnost, uzdržanost, za mene je misterija. Njihov strah da ih neko ne opljačka, verovatno je povezan sa lošim iskustvom od ranije. Nekoliko puta pitaju: "Koliko je ovde bezbedno?"
            Imam utisak da Japanci jedva čekaju da dođu u Evropu. Oni broje dolaske. "Ovo je moj četvrti put u Evropi" Obavezno nabrajaju zemlje koje su ranije posetili. Njihov doživljaj Evrope je više mitološki, nego realan. Evropa u japanskim mislima je iluzija. Po neki put mi se čini da su u Evropi samo da bi se rukovali, jer to ne rade kod kuće. Oni se rukuju kao deca koja uče da se rukuju. Svojom levom rukom prihvataju moju desnu. Rukovanje traje duže nego obično. Gospođe obično nose notes i zapisuju ste što čuju i šta im se čini interesantnim. Gradski vidikovci su omiljeno mesto Japanaca. Osim standardnog fotografisanja, vole da fotografišu ljude u zemljama koje posećuju. Kod nas su to: guslari epskih pesama sa brcima, obični prolaznici dok jedu kokice, košarkaški meč na Kalemegdanu, momak i devojku dok se ljube, ulični prodavci suvenira. Obavezno traže da ih naučim deset reči na srpskom, to zapisuju u svoj notes i to ponavljaju po nekoliko puta u toku ture. "Dobar dan "Kako si? Dobro. Hvala! Zdravo!"             Ali, ono što je drugačije od drugih turista i samo njihova karakteristika, to su žene - Japanke. One su primer požrtvovanosti prema svojim muževima.
'' Hoću da kupim kiselu vodu za mog muža, on samo voli kiselu voli. Molim Vas,  pomozite mi da kupim kiselu vodu sa ukusom limuna, to je dobro za njega, prija mu.
''Važi, pravimo pauzu za deset minuta.''

'' Mnogo Vam hvala.''
            U tom trenutku, primećujem neverbalnu komunikaciju u kojoj mu ona donosi vodi, poklanja mu se, vidim osmeh na njenom licu radi dobro obavljenog posla i njeua sreću što je zadovoljila potrebe svoga muža. To me ostavlja bez reči. Treba razumeti vrednosti drugih kultura. Volela bih da jedan dan budem japanski muž, i to na odmoru.
            Japan je jedan od najvećih donatora u našoj zemlji. U Beogradu se to vidi na gradskim autobusima "Donacija naroda Japana" sa srpskom i japanskom zastavom. Kakav vrisak oduševljenja čujem kada vide autobus koji prolazi pored njih. Sledi slikanje i mahanje putnicima iz gradskog prevoza. Pozdrav je obostran. To mi sve liči kao da su videli starog školskog druga koga nisu videli još od mature.
            Pri pešačkoj turi razgledanja grada, susreli smo grupu dece oko pet godina starosti koji su u gradskom parku recitovali pesme verovatno spremajući se za priredbu, pod budnim okom vaspitača. U tom trenutku, moji gosti vade svoje notese i ponavljaju pozdrave na srpskom koji sam ih naučila. Njihov izgovor zasmejava decu, izmotavaju se i dečiji smeh je jači. Snimaju ih dok im se smeju. Jedan od njih poznaje tehnike pantomime. Ne govori ništa ali njegovo telo, ruke, lice pričaju priču. Deca gledaju začuđeno. Cilj pantomime je staviti telo pod kontrolu svesti. Deca po prvi put vide pantomimu uz komentar:
''Šta radi? Šta je ovo? Vidi ga, mali čika! Vidi lude!''
            Ja sam se setila moje dečije igre pantomime. Domaći film, pet reči, jedan veznik, prva reč, imitacija laveža psa...znam ...Pas koji je voleo vozove!
            Bliži se kraj prvog dana ture sa gostima iz Japana. Sutra sa njima radim ceo dan. Poziva me japanski vođa grupe koji želi da mi postavi pitanje za koje me moli da dobro razmislim i da to spremim za sutra.
            Pitanje glasi: ''U čemu su Srbi najbolji (šta rade najbolje), da drugi nisu uspeli da ih kopiraju?'' Ovo "drugi" verovatno se odnosilo na Kineze. Meni je ovo pitanje izgledalo kao kviz pitanje za milion dinara.
            Kakav domaći zadatak! Bacili su me u rebus. Kada sam došla kući, pozvala sam moje prijatelje, kolege, rođake i sve one za koje sam mislila da mogu da mi pomognu. Da sazovem kućni savet?
            Sutradan, pri našem susretu, priznala sam im da nisam mogla sama da rešim pitanje i da sam potražila pomoć dvadesettak poznanika i da je naš zajednički zaključak da smo najbolji u igranju nacionalne igre pod nazivom KOLO i da to radimo najbolje na svetu i da niko ne može da nas kopira.
            Obećala sam da ću im u restoranu, posle ručka, pokazati osnovne korake igre. Ozbiljno sam shvatila zadatak i sa sobom ponela cd sa narodnim kolima iz cele Srbije.
Kada smo stigli, restoran je bio pun gostiju. Mislila sam da ćemo biti sami bez velike gužve. Pozvala sam ih da napravimo jedan krug kako bi im pokazala osnovni korak igre. Ubrzo su nam se pridružili i gosti iz restorana u želji da pokažu svoje umeće u igri. Koreografija je bila obogaćena. Gosti restorana su se trudili da daju sve od sebe da nauče Japance igranju kola.
''Molim Vas, recite mi da moraju da osete ritam, oni ne prate ritam, teško im je.''
Neka se pomuče malo, kada već znaju da postavljaju teška pitanja, mislim ja u sebi.
Prolaznici su naša publika koja je gledala srpske učitelje kola i japanske đake, dok ja držim daljinski, u ulozi di-džeja i po 24. put ponavljam jedno te isto kolo na cd-u, jer samo uz to kolo su savladali korake.
Jedan od Japanaca me je pitao da li sam ja ovu igru dogovorila ranije sa restoranom?
Ako kažem da nisam, da li će mi verovati? Nasmejala sam se. Neka misli šta god hoće.
To je tren u kojem sam ja di-džej, gosti iz Japana igraju kolo sa svojim učiteljima, prolaznicima koji ih posmatraju iz bašte restorana, zvižducima kolovođe, konobarima koji kupe mrvice sa stola. Baš u tom trenutku osetila sam magiju Srbije.

ENGLESKI PACIJENT



Tog jutra, probudila me je kiša koja je lila niz prozore. Ulice su bile poplavljene. Ja sam se osećala mrzovoljno, sve mi smeta. Do podne mrzim sebe, od podne ceo svet. Slušam muziku uz jutarnju gimnastiku, pevušim i sve činim da ne mislim na trenutni grip i osećaj da sam kao riba na suvom. Trebalo bi da idem kod doktora, ali pomisao na miris asepsola u domu zdravlja, čekanje na red u čekaonici, odugovlači moj odlazak.
            Autosugestija, nema mi druge. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", ponavljam kao mantru.
            Ulazim u lekarsku ordinaciju.
'' Kako ste doktore?''
            Nema smisla da doktori uvek prvi pitaju pacijente, i oni imaju dušu.
'' Dobro, hvala, kako ste vi?''
''Nikada bolje, malo sam namćorasta danas, jer sam gripozna. Pijem lita,r do dva, soka od limuna, čaj, osećam umor, hladno mi je, boli me grlo, ali sve drugo je pod kontrolom. Nisam od onih pacijenata koji o medicini bolje znaju od doktora, kojima je kućna apoteka veća od kućne biblioteke. Moja kutija za lekove može da stane u kutiju za makarone. Ne znam napamet naziv lekova, znam tek kad ih pročitam na kutiji.
''Treba Vam bolovanje?''
''Ne, samo to ne, ni slučajno. Ja jedva čekam na posao. Znate šta bi bilo dobro? Kada bi Vi imali čarobni štapić da ubrzate ovo moje stanje. Znam da niste prorok Ilija, ni Jeremija, ali barem da se vratim u formu.''
''Vi imate snage da pričate! Znači, dobro ste!''
''To mi je profesionalna deformacija.''
''Čime se bavite?''
''Ja sam turistički vodič na engleskom i italijanskom jeziku. U slučaju da ne mogu da pričam, to bi za mene značilo kritično stanje. To nije za dom zdravlja već za urgentni centar. Gospod Bog je dao moć vodičima da svojim rečima stvaraju svetove, pričaju o ljubavima, mržnjama, iluzijama, željama, nadama, strahovima i proćardanim životima. Uvek željni publike, čak i kada su kod lekara.''

            Kada sam izašla iz ordinacije samopouzdanje mi se vratilo.
            Toga dana dobila sam poziv iz Kliničkog centra. Rekli su mi da engleski pacijent traži individualno razgledanje grada, bez pešačke ture. To je sve što sam znala. Sve je bilo neuobičajeno. Pomislila sam, opet miris asepsola. Danas me je krenulo sa medicinskim ustanovama.
            Kada sam stigla ispred ulaza, čekao me je gospodin srednjih godina koji se sporo kretao. Jedva je ušao u vozilo, teško je pričao i izgledao je kao da je tek ustao iz bolničke postelje.
''Ja sam Trevor iz Liverpula!''
            Nisam ljubitelj Bitlsa, ali u tom trenutku nije bilo prikladno da to kažem.
''Koliko dugo tura traje?''
''Koliko Vi želite, gostima iz Liverpula danas ispunjavamo želje.''
''Jedan sat, biće dovoljno.''
            U narednih sat vremena saznala sam da je Trevor, sasvim slučajno, kod nas. Pri povratku sa letovanja u Turskoj, u avionu je dobio srčani napad. U tom trenutku, prvi veliki grad bio je Beograd. Pilot je sleteo na surčinski aerodrom
''Zadovoljan sam sa lekarskom uslugom i tretmanom. Ovde je sreća za mene. Spašen sam! Ja ne verujem u Boga, ali ovo je božije delo. Ovo je za mene sveti grad. Ovde su me doktori spasili. Danas su mi dali odobrenje da mogu da izađem, a ja sam hteo da vidim druge ljude osim bolničkog osoblja. Uskoro završavam boravak.
            Jedinu zamerku koju imam je da vi, Srbi, ne znate da pravite čaj. Više liči na voćni sirup, nego na čaj. Kod nas je sve lažno, pa i običaj pijenja čaja u popodnevnim satima koji je došao iz Portugalije, sredinom 17. veka. Taj običaj potiče od Katarine od Bragence. U 19. veku to se modernizovalo. Postao je "in" za aristokratiju i prerastao u tradiciju. Čaj sa mlekom se pio da se ne bi šoljica polomila zbog vrelog čaja i skupocenog porcelana. Zato se stavljalo mleko.''
            Pričao je o svojoj porodici, poslu, hobiju. Ja sam ćutala, nisam ništa rekla dok smo se vozili gradom.
            Nedelju dana kasnije, imala sam turu sa engleskim novinarom poznate tv stanice. Ispričala sam mu priču o engleskom pacijentu i predložila sam mu da napravi reportažu o njemu u Kliničkom centru i njegovom boravku ovde.
''Šta kažeš, preživeo je?''
''Da.''
''Interesantna vest bi bila da je umro. Uz takvu vest idu reklame. Shvati, moj urednik traži pokriće za sponzore. Mala je gledanost za ovakvu vest. To nema veze da li je u Srbiji ili na nekom drugom mestu. Mase su željne patetike i krvi. Žao mi je.''
            Nikada mi neće biti jasno da li mu je stvarno žao, ili to kaže zato što je lepo vaspitan, ili onako, automatski.

 '' Hoću da te naučim nešto. Nikada ne gledaj vesti na tv-u, uvek čitaj novine i vesti na internetu.
Gledanje vesti je ispiranje mozga, čitanje pruža bolji kritički pristup.
U redu, engleski novinar ne želi da snimi priču o engleskom pacijentu. Šta je sa mnom? Ja sam izgubila dva minuta slave na tv-u. To je dobro, jer slava bi mi udarila u glavu.

 

 

среда, 24. јун 2015.

ŠAH-MAT

Šta je šah? Nekome hobi, zaraza, strast, nekome profesija. To je igra između dve strane gde logika poprima umetničku dimenziju a taktika oštrenje uma. Prisutni su svi elementi igre sa 32 figure na 64 polja gde onima koji ne igraju šah sve to izgleda kao gubljenje vremena. Cilj igre je dovesti protivnika u šah mat poziciju. To je situacija kada za kralja nema spasa. Pobednik je igrač koji je matirao suparnika. Osim pobede partija se može završiti remijem to jest rezultat je nerešen. U strategiji se krije razmišljanje, a u taktici posmatranje.
Crna dama na crno polje, bela dama na belo polje, do dame kralj, do njih lovci, to su hvatači krivina, konji se kreću po tabli kao pijani, topovi su ograničeni pravolinijski , a pešaci su verni i požrtvovani patuljci. Samo pešaci idu pravo a napadaju koso. Žene vole šah samo zbog toga što su kraljevi nepomični a one kao kraljice imaju svu moć. Ali u životu je kao u šahu. Uvek te dokrajči neki konj dok pokušavaš da osvojiš kraljicu. Šah treba shvatiti kao razonodu.
Igranje šaha na Kalemegdanskom parku na otvorenom je omiljena razonoda beogradskih penzionera. Meni oni izgledaju kao muškarci koji su odlučili da se odmore ili pobegnu od svojih žena glavom bez obzira i tu su pronašli svoj mir sa istomišljenicima i sebi sličnima.
"Evo ti novac kupi nove cipele i sve šta hoćeš samo me ostavi na miru"
Ova zabava je besplatna . Bitno je druženje, ćaskanje, upoznavanje sa šetačima koji su spremni da zastanu i pogledaju dobru partiju. Dva igrača na šahovskoj tabli okružuju i kibiceri. Oni čine lepotu igre. Oni su poput generala koji su samo maštali o nekim bitkama u kojima nikada nisu učestvovali.
Oni najbolje znaju da povlačenje figura je znak da je inicijativa prešla kod protivnika .
Primetila sam da među turistima iz Amerike poznavaoci ove igre uglavnom su poreklom iz istočne Evrope (bivšeg komunističkog režima) i Amerikanci Jevrejskog porekla. Obično to nisu sinovi Irskih, Švedskih, Engleskih, Holandskih, Italijanskih emigranata .
Lep dan u Beogradu, idealan za popodnevnu šetnju Kalemegdanom , sudaram se sa prolaznicima predvodeći grupu Holanđana. Dok ih slušam kako pričaju pomislim na poreklo Holandskog jezika. To mi liči na takmičenje u ispljuvavanju mrava. Ko ima više mrava u šaci taj je pobednik. U naredna tri života ne bih mogla da ponovim ovo što oni pričaju. Svaka čast našim ljudima koji žive u Holandiji na svakoj izgovorenoj rečenici. Očigledno Holanđani nisu bili romantični, ni maštoviti pri stvaranju jezika. Kada hoću da ih nasmejem ja ponovim neku njihovu rečenicu na holandskom i to je prava zabava za njih.
Šetajući zaustavili smo se pored naših šahista koji u žaru borbe i ne primećuju moje goste. Ali tu su kibiceri
- Odakle su Vam gosti?
- iz Holandije
- Holandija, Ajax 1973. u Beogradu protiv Juventusa pobedio je 1:0, igrali su : Staj, Surbir, Hulshof, Blankenburg, Krol, Neskens, Han, Miren, Rep, Krojf i Kajzer.
Aplauz mojih gostiju dugo je trajao. Koje oduševljenje, kao 12 bodova na pesmi Evrovizije.
Kada je čuo aplauz još jedan kibicer je dodao.
- Nemačka 1988 Holandija prvak Evrope, igrali su:
Brukelen, Tigelen, R. Kuman, Van Rele, Vanenburg, Muren, Gulit, Van Basten, E. Kuman, Rajkard, Vouters.
Ovaj put aplauz je bio još jači. Ovi moji Holanđani nisu leteći već su oboreni sa nogu. Osećala sam se suvišnom u ovakvom društvu.
- Svaka njima čast odlično igraju fudbal. Uvek nas pobede sa nekim teniskim rezultatom 6:1.
Sramota da se priča. Ne ponovilo se. Nego recite Vi nama jel znaju ovi da igraju šah?
- Mi smo ovde na pešačkoj turi obilaska grada, nemamo vremena za partiju šaha.
- Kako nemate vremena kada su ljudi penzioneri.
- Lazo pomeri se da dođe čovek, ovaj Holanđanin da igra šah. Ako ne možemo da ih pobedimo u fudbalu možemo u šahu.
- 100% možemo.
Nastaje opšte odobravanje ostatka grupe..hajde hajde...
- Moramo da vidimo kako oni razmišljaju, zašto su dobri u fudbalu? Nikada nisam igrao ranije, hoću da igram sa jednim Holanđaninom.
Moji gosti shvatili su poziv domaćina, ali su odbili da igraju.
- Da ste ih pozvali na brzo klizanje ili biciklizam, prihvatili bi, ovako oni znaju da ste vi bolji i zato moramo da nastavimo turu.
- Molim vas, kada završite pešačku turu vratite se i ja vas čekam, moramo da odigramo šah biće mi drago, ovo je jedinstvena prilika.
Ovakva Srpska gostoljubivost je sastavni deo mojih tura, ali već sam navikla.
Posle pešačke ture sa grupom izašla sam na suprotni ulaz Kalemegdanskog parka da ne bi naišli na strastvene šahiste koji šah sa mojim gostima doživljavaju kao istorijski meč Borisa Spaskog i Bobija Fišera 1972 na Islandu.

FLERT JE UMETNOST


Nadam se da ste čuli za pesmu Đorđa Balaševića: "Kao Bane, dobri sin, tih i miran, čist i fin"? Svako od nas, u toku svog školovanja, imao je jednog Baneta kome su se sva deca divila i zavidela u isto vreme. On je redovno učio i radio domaće zadatke. Nije izostajao iz škole bez razloga, tačnije, nije hvatao krivine. Kao predsednik odeljenske zajednice, molio je nastavnike da nam odlože kontrolni za koji većina nije bila spremna. Čitao je svoj pismeni zadatak iz srpskog javno, kao primer drugima, uz obavezni aplauz na kraju. Predstavljao školu na takmičenjima. Što bi se reklo: dete za svaku kuću!

             U mom slučaju, on se zvao Zvezdan. Bio je skroman i neupadljiv , pomalo stidljiv, ali temeljan i staložen. Na klasično pitanje roditelja kako je bilo u školi, moj odgovor, u slučaju loše ocene, bio je da je i Zvezdan dobio četvorku. To je značilo da je bio težak test. Svi idu linijom manjeg otpora, tako i ja uvek nađem neki izgovor. Mislim da je za ostale u razredu on bio pametan i pre nego što se rodio. Da li je on shvatio tajnu formulu da misli dva koraka unapred? Ostali su se trudili da Zvezdanu pronađu manu. Niije bio od one dece koje su zvali "vegeta, u sve se meša". Njegov stil oblačenja nije pratio modne trendove, kao kod druge dece. Oblačio je žuti džemper, sive pantalone, što je van modnih pravila toga doba i zbog toga je proglašen daltonistom. Eto, da nije njega, ne bih nikada saznala za ovaj izraz ''daltonizam''.
            Radeći s turistima, često se dešava da radim u sa internacionalnom grupom. I baš u takvim grupama, shvatila sam da je velika sličnost među ljudima istog zanimanja i slične klime, da je zemlja porekla u tom slučaju nebitna. Baš u takvim grupama, uvek imate nekoga koji liči na Zvezdana. Neko, ko je drugačiji od većine, neko, ko je pročitao knjigu o zemlji koju posećuje i to razumeo na pravi način, spajajući iskustva od ranije, sa novim saznanjima. Pametniji od mene dokazali su da se napisani cilj 10 puta češće dostiže od onog koji je samo zamišljen, planirajući sve unapred, uvek spremni na plan B. Napravili su vreme od najmanje 45 minuta u kontinuitetu, tokom kojih nema prekidanja i ometanja. Takve osobe imaju visoku dozu samopouzdanja i naučenu toleranciju i korektnost. Ali, i oni imaju Ahilovu petu. Ovo je priča o njima
'' Danas imamo važne goste povodom Evropskog kongresa. Ukupan broj je petnaest. Svi su iz različitih zemalja. Poznaju se već dugo, rade zajedno. Svi su prvi put u Beogradu. Molim vas, standardnu turu.''  Za mene je ovo prvi put na turističkoj turi u rodnom gradu

            Ovo su bile reči domaćina kongresa koji me obaveštava o gostima. Klasična priča Beograđana koji nikada nisu bili na turističkoj turi. Šta ima neko da im soli pamet kad oni sve znaju. U stvari, kada ne znaju, prave se da znaju. Ali i oni će dobili svojih pet minuta u mojoj hronici.
Grupa se okuplja ispred hotela. Prilazim mi gospodin ...

'' Vi ste naš vodič za danas?  Ja sam Jurgen, na moju inicijativu naša grupa želi da vidi znamenitosti Beograda. Molim Vas, recite nam nešto o arheološkom nalazištu Vinča. Po planu, videćemo hram Svetog Save, crkvu Svetog Marka, Kalemegdanski park i Beogradsku tvrđavu. Recite nam najvažnije o dešavanjima u vašem gradu u 20-tom veku sa kulturno-društvenog stanovišta.''
            Sve je ovo bilo bez čitanja, u stvari, sve je rekao o svom bogatom turističkom iskustvu. Bila sam iznenađena njegovom pripremom, jer to se zaista retko dešava, tačnije, jednom ili dva puta godišnje
''Nisu svi došli, očekujemo Rossija. Znao sam da on kasni. Nije mu prvi put. Evo ga, ide!''
Prilazi mi gost , ljubi mi ruku i izvinjava se zbog kašnjenja uz obrazloženje da je imao problema sa karticom (ključem) u sobi.
'' Ja sam namerno kasnio, jer je to način da Jurgen pokaše svoje znanje iz društvenih nauka. On sa sobom nosi enciklopediju koju je sakrio ispod sedišta. Ja, kada nešto ne znam, pitam njega, on je bolji od google-a. Sigurno vas nije pitao za stare Rimljane, jer su tada germanska plemena bili varvari. Pitao je sve ostalo. Evo, ja Jurgena predlažem za vašeg asistenta, ako Vi nešto ne znate, on zna. On je kao najbolji đak u razredu.''
Sve ovo pokazuje da je Rossi stari zabavljač u društvu i da su svi navikli na njega. Smeju se.

    U toku ture, Jurgen neupadljivo pokazuje svoje znanje i informisanost o prilikama kod nas, za razliku od ostatka grupe koji samo sluša. Ali, tu je Rossi.
'' Ništa ne vredi Jurgenu da sve zna kada nije šarmantan i zgodan, kao ja. On se čak i ne udvara ženam!''
'' Ja sam oženjen!''
''Baš zato, udvaraš se udatim ženama, njima je udvaranje najpotrebnije, moraju da pokažu sebi i drugima da i dalje nešto vrede i da privlače muškarce. On ništa ne zna. Ja ću to posle da ti objasnim. On to ne zna. Flert je umetnost!''''

 Italijani lažu žene i one im veruju.''

'' Nije lepo da upotrebljavaš tako ružne reči poput lažeš. Eto, zato nemate uspeha kod žena, dosadni ste, ne znate da zabavite ženu, nema vas u vicu. Kada Italijana ne bi bilo u vicu kao neodoljivim zavodnicima, ja bih se zabrinuo. Zbog toga bi vlada trebala da padne kod nas.''
Ja se smejem sa ostatkom grupe
'' Sve dok se žene meni smeju, mene se sećaju, a ti si smrtno ozbiljan. Na kraju krajeva, kakva je to žena koja nije imala Italijana u svom životu?''
To je bio vrhunac njegovog humora.
...
Na kraju ture, sa svima sam se pozdravila, a sa Rossijem poljubila, jer je hteo da mi pokaže da je naučio da se ljubi tri puta. Niko ne zna sa koliko se žena tog dana poljubio.

 

 

ZELENI VENAC


''Dobar dan!''
''Dobar dan! Mi imamo zakazanu turu razgledanja grada.''
'' Dobrodošli, odakle ste?''
''Iz Grčke, ja sam iz Samosa a ona je iz Ikrije. Čuli ste za Ikriju?''
'' Ne, nisam.''
'' Čuli ste za Dedala i njegovog sina Ikara koji se tu utopio kada je pobegao sa Krita?''
'' Da, da, hoće deca visoko da lete, pa ima sunce istopi krila od perja i voska.''
''Znate li po čemu je poznata Ikrija?''
'' Ne!''
''Postoje samo četiri mesta na svetu u kojima ljudi žive blizu 100 godina. To su: Portoriko, Okinava u Japanu, Korzika i Ikrija u Grčkoj. Tamo i žene žive duže jer im Bog vraća vreme provedeno pri parkiranju. Svi se znaju i ostrvo zovu crvenim, jer svi glasaju za komuniste. Sve se zna! Na primer: kada nekom uđe ljubavnica u kuću, ceo komšiluk vidi, a kada kuću obiju, niko ništa nije video, ni čuo. Sada želimo da čujemo kako se živi u Srbiji? Kakvi su današnji političari? Ovo pitanje kao sa neba, pa u rebra. Nema tu ni pet ni šest, kao kod Skandinavaca, kao kiša oko Kragujevca. Ali, doći će i Skandinavci na red. Polako.''
            Posle priče o stogodišnjacima, trebalo bi nastaviti u istom duhu, kako izazvati osećaj zabave, da li se treba pozvati na stare Grke koji su smatrali da humor kontroliše ljudsko zdravlje i sreću.
            Šta uraditi u ovakvim trenucima? Da ispričam neki vic, da budem ironična, sarkastična, satirična.
            Uspešno izbegavam ovakva pitanja na početku, ali znam da će me sačekati posle pola sata neko novo pitanje na tu temu.
            Naši političari se trude, ponekad im dobro ide , a po neki put ne, ali liče na sove, jer imaju velike oči, zbog tvrde stolice. Ko razume, shvati će.
            Nisu više postavljali ovakva pitanja.
            Kako pokazati sreću u nesreći? To je kao da te udari struja u vreme jeftine tarife.
'' Maja, mi od vas puno očekujemo?''
''Kako to mislite puno?'' Izraz iznenađenja na mom licu
'' Mi puno putujemo i znamo da su ljudi u istočnoj Evropi obrazovaniji od onih u zapadnoj.''
'' Kako to mislite obrazovaniji'', ne razumem
'' Svi oni koji žive na zapadu, za dobro obrazovanje moraju da plate. To znači da su najbogatiji obrazovani, dok u komunističkim zemljama istočne Evrope, svi su imali iste šanse, od dece radnika u fabrici, do dece lekara . Mnogo je to humanije bilo u istočnom bloku, što se obrazovanja tiče. To je moj zaključak putujući. Ljudi više znaju i logički bolje zaključuju. Ja sam medicinu završio u Italiji, a radio sam u Engleskoj.''

             Ne znam da li da se branim od ovih stereotipa i vremena koje je odavno prošlo, ali prijalo mi je, jer sam se osetila kao Ministarka prosvete Jugoslavije koja dočekuje važnu stranu delegaciju, lično postavljena na dužnost od Josipa Broza.
'' Imate li nekih posebnih želja za obilazak grada?''
'' Voleli bi da vidimo kako živi običan svet i kako provodi ovaj četvrtak prepodne?''
'' Odlično, idemo onda na pijacu Zeleni Venac. Tamo ćete videti Srbiju bez šminke. Seljake, koji prodaju svoje i tuđe proizvode. Sve je jedinstveno, neponovljivo, sveže, puno toplih boja kao duga, mirisa, ukusa i obećavam da ćete probati sir i šunku.''
            Laganom šetnjom stigli smo do pijace. Srpska gospoda na pijaci kao u nekom filmu bili su raspoloženi za ćaskanje sa mojim gostima, nudeći im svoje proizvode.
Ušli smo u pokriveni deo u kome se prodaje sir i kajmak. U tom trenutku, čujem da me neko zove:
''Seko, dođi, mladi Užički kajmak.''
''Mala, evo imam sveže duvan-čvarke, dođi da probaš!''      1''
'' Gospođo, izvolite kraljevački sir!''
Kako da prevedem ovo: Gospođo-Mala-Seko, ali nije važno.
'' Odakle su ti gosti?''
''Iz Grčke!''
''Baš lepo, bio sam u Grčkoj letos, u Haniotiju. Bilo mi je mnogo dobro, reci im to. Prvi dan sam izgoreo na suncu, drugi dan sam se prejeo maslina, bilo mi muka, boleo me stomak i nisam išao na plažu. Žena je kupila kožnu jaknu, braon, lepa koža, baš kakvu je htela. Deca su dobila nove rančeve za školu. Sve sam pare ostavio tamo, ali nije mi žao, reci im to. Svaki dan sladoled, giros, baklave...''
''Ovaj gospodin što prodaje sir, oduševljen je grčkim prirodnim lepotama, manastirima, crkvama, jer šoping ga uopšte ne interesuje!'' Naravno, šalim se.
Ova ležernost naših ljudi kada vide nekog stranca je nestvarna, prosto ga oduševe svojom toplinom i jednostavnošću, sve izgleda prosto i uzvišeno u isto vreme, to me fascinira i svaki put za mene kao da je prvi. I upravo to je najveća turistička atrakcija kod nas.

 

PANTA REI


Mislili ste da sam sa Grcima završila? Eee, pa nisam! Ovo je tek bio uvod. U stvari, mislim da bi Grci bili zadovoljni da im posvetim sedam ili osam strana, ali ne i manje. No, hajde već, kada ste navalili.
            Stari Grci -  zamislite ih sa onim čaršafima kako pokrivaju svoja telo, samo što ne kažu: nema smisla da idemo goli! Pre nego što počnete da radite sa Grcima, treba malo da obnove njihovi filozofi, jer ništa ne vrede znanje o svojoj zemlji ako goste ne možete da oborite znanjem o njhovoj. Na primer:
            Muzika je u antičkoj Grčkoj bila veoma cenjena. Smatrala se darom bogova. Njeno ime potiče od reči Muses, koja se odnosi na boginje, ćerke vrhovnog grčkog boga Zevsa i boginje Mnemozine. Bilo ih je 9, a predvodio ih je bog Apolon. Muze su bile zaštitnice pesništva, umetnosti i nauke i verovalo se da inspirišu pesnike, slikare i muzičare.                       

            A sada zamislite tri Grčka para srednjih godina koja ovo slušaju. Oni dolaze u Srbiju za Uskrs i vodim ih u razgledanje. Svi ozbiljni, pažljivo slušaju, Grkinje su uvek doterane i elegantne, dok Grci nose kese iz šopinga koje su upravo završile, jer su našle da su ovdašnje tašne jeftinije nego u Grčkoj. Baš čudno, mi svu kožu kupujemo u Grčkoj, ali neka im bude. Ko će razumeti žensku logiku!
            Tura je protekla rutinski i kada smo se rastajali, ja sam im rekla da svake godine sa porodicom idem u Grčku i da se tamo osećam kao kad kuće. Oni su mi odgovorili, verovatno umesto bakšiša, da je Grčka prelepa zemlja ali, nažalost, okupirana Grcima, koji sa sobom nose teret antičke prošlost,  i u školi ih uče da je to jako važno za sadašnjost i budućnost,  i da im svi drugi zavide na tome. I kada Grci shvate da druge baš briga za nas, padnemo u depresiju, ali u hrani pronalazimo spas. Počinjemo da jedemo, postajemo debeli, koristimo razne preparate za mršavljenje, ali ne pomaže. Ali, mi postajemo srećni i tako debeli ponovo mislimo da svi drugi Evropljani mogu da nas poljube u debelo dupe, i tako u krug.
Pitaju me da li Srbija želi da bude članica EU? Pri tome, sami daju odgovor svo šestoro u glas, samo se smenjuju,
            Ne, ne, nemojte da uđete u EU, jer to je način da se uzme novac od glupih Evropljana.
Naši političari su sinovi pastira koji su ubeđeni da su naslednici Perikla i ostalih za koje nisu ni čuli, ali znaju da ih ostali Evropljani poštuju, tako se gradi lokalno dostojanstvo.
Dok ih slušam, setila sam se saveta iz ženskih časopisa: Nema koristi ako ste mudrac među budalama i zdrav među ludacima! Kuku meni, šta da kažem sada da budem interesantna u društvu?!
            Panta rei- Sve teče! Heraklit, kako sam ponosna na sebe! To je jedino što sam mogla da se setim u tom trenutku.
            I mi ovde, u Srbiji, imamo pastire, klovnove, dvorske lude ali, u suštini, zemlja smo seljaka na brdovitom Balkanu, gde se svi prave da najbolje sve  znaju i da su najpametniji. To, u suštini, nije tako jer nigde ne putujemo (vi ste barem došli u Srbiju da kažete koju ovde) ali branimo svoje dostojanstvo, praveći se da nas to ne dotiče. Kada bolje razmislim, teško je biti mudar sa ovim Grcima. Kada sam se rastala od njih, setila sam se šta je sve trebalo da kažem, ali kasno Marko na Kosovo stiže!. Tako da,  posle ovog iskustva,  znam kako ću sa sledećim gostima iz Grčke.

PITAJTE MOJU ŽENU


Kada bi,  kojim slučajem, postojala titula pravih muževa, ta bi titula pripala Grcima. Znači zlatna medalja za muža koji se boji svoje žene! U ostalom, kakav je to muž koji se ne boji svoje žene? To je neki šonja ili magarac, prosto rečeno - budaletina!
            Kažu oni: Evo, pitajte moju ženu, ona zna, živela je tamo, teško je biti nacionalna manjina u nekoj zemlji. Ili, moja žena ide na jogu i to je super. Ili, moja žena je skakala padobranom! Ja se ne bih usudio, ali ona jeste. Moja žena vozi moto trke. To je bio vrhunac! Mislim se, ja ne znam valjano ni da parkiram, ne mogu da procenim orijentaciju u prostoru, a ona vozi moto trke. Baš lepo što hvalite svoje žene. Vole ljudi da se hvale da su se dobro oženili, pa to je ljudski. To, naravno, rade kada su one tu, ali ne rade kada nisu prisutne. Šta je to, neka taktika? Nema veze, dobro im ide. Možda će posle toga da budu i one fine. Da, dobro se dobrim vraća. Zanimljivo je kada prave šale na svoj računa:
'' Kako je nastao gušter?''
'' Tako što su Grci hranili krokodila!''
Ili:
Uhvatio Grk zlatnu ribicu i ona mu kaže:
Pusti me, ispuni ću ti jednu želju!

 Grk će na to:
 Hoću jednu ribicu koja ispunjava tri želje.
Sta je to? - Ti ine afto?
Koliko je sati? - Ti ora ine?
Kakvo je vreme? - Pos ine o keros?
Pada kisa - Vrehi hjonizi
Toplo je - kani zesti krio
Nemoj posle da pričate da vas nisam naučila grčki.

Svi izrazi napisani su po Vuku, a ne ispravno, na grčkom, zato da bi ih svi lepo i lako pročitali i upamtili. Molim prisutne lektore da me isprave samo u slučaju potencijalnih kardinalnih grešaka.
Kada bih dala opis jedne Grkinje to bi bio opis spartanske žene u antičkoj Grčkoj, mada ipak to može da se proširi na Balkanski tip koji odgovara ovom stereotipu.
Za Spartu se zna da je bila jedina država u antičkoj Grčkoj gde su žene vladale nad muškarcima.
U isto vreme, moderna Grkinja poseduje odlike šest boginja iz Grčke mitologije:
Atina-boginja mudrosti
Afrodita- boginja lepote
Hera-zaštitnica braka
Artemida-boginja love
Demetra- čuvar plodnosti i braka
Hestija-boginja ognjišta
Grci su, bez sumnje, jednii od najreligioznijih Evropljana. Pri ulasku u crkvu, redovno kupuju i pale sveće. Poznaju dvanaest velikih praznika u toku godine i obavezno pominju svoj imendan. Pokazuju mi krst ispod majice i pričaju o svom boravku na Svetoj Gori.
Hrišćanstvo među Slovenima dolazi iz Grčke, od dvojice braće iz Soluna - Ćirila i Metodija. Ćirilo je sastavio prvo slovensko pismo, jer su govorili jezikom Makedonskih Slovena koju su krajem IX veka živeli u Solunskom okruženju. Metodije je u Moravskoj preveo Bibliju na slovenski jezik. TO je važno, jer su u to vreme postojala samo tri jezika na kojima se održavala služba: hebrejski, grčki i latinski.
Sa Grcima možete da pričate o svih sedam grana lepih umetnosti.
Izraz ''lepe umetnosti'', prvi je nazvao Šarl Bato (Charles Batteaux) još 1746.
Prvih šest potiču od Grka, i to ovim redom:
1, Arhitektura - u stara vremena ljudi prave mesta za stanovanje
2, Ples- zabavljaju se uz vatru
3, Vajarstvo- vajaju božanstva kojima se klanjaju
4, Muzika - život čine bogatijim
5, Slikarstvo - oslikavaju pećine, posude, fasade
6, Književnost- zapisuju molitve, istorijske događaje
Poslednja, sedma umetnost je film, koja dolazi iz Francuske, zahvaljujući braći Limijer (Ogistu i Luju) koji su bili hemičari autori prvog filma.