понедељак, 23. новембар 2015.

MARKO, JA TI VERUJEM

Znam, skoro ste bili u kineskom tržnom centru. Tamo je kao na vašaru. Nema šta nema. Sve dugine boje na jednom mestu. Uvek kupite ono što niste ni pomislili i potrošite više para nego što ste planirali. Ne brinite, to se svima dešava. Šta god da kupite kažete mužu " Super sam prošla" Da sve potrošili godišnju platu opet bi isto rekli. Osećate da žene koje tu srećete misle isto. Vaša namera je bila da kupite nove zavese za spavaću sobu ,ali spazili ste haljinu u vašoj omiljenoj plavoj boji. Čuli ste glas kineske prodavačice koja vam govori
- Mose, nije skupo, lepo stoji, ti plava zena, halina plava boja, ima zuta boja, oce kupi, mnogo lepo
Pomislili ste: vidi ti njih oni znaju da plavuša nije "žućka". Savladali su jezik bez ž i š. To vam je bilo simpatično, pali ste na to.
- Kupi ću plavu, ako mi ne stoji vrati ću, važi?
- Mose
Kraičkom oka videli ste da njen muž u unutrašnjosti lokala gleda televizor, sa punim osmehom ste rekli vašoj prodavačici:
- Tvoj muž je kao moj muž, bulji u televizor, a ja i ti sve radimo
Obe ste se nasmejale.
Dok ste se šetali tržnim centrom udisali ste mirise kineske hrane i začina. Umorili ste se, već ogladneli, stali ste u red ispred kineskog restorana
- Dajte mi sve po malo da probam
Posle jela osetili ste se kao leptirica, lagano ustali i nastavili dalje. Sve kockice su vam se spojile u glavi, mislite: Kinezi posle ove hrane spremni su za "akciju" zato njih danas ima milijardu i trista miliona, dok su Evropljani u to vreme jeli pastu, ribu sa vinom i roštilj sa pivom. Ta hrana je imala težinu u stomaku i terala na odmor. Dok Kinezi nisu gubili vreme, Evropljani su spavali kao topovi uz obavezan komentar "baš smo se najeli"
Pitate se: Ko je tu pametniji?!
...
Vreme Univerzijade u Beogradu. Radim sa gostima iz Kine. Oni traže da posete kineski tržni centar na Novom Beogradu. Grupa je imala 10 gostiju i vođu grupe koji j imao iskustva sa evropskom kulturom i jedini je govorio engleski . Dogovorili smo se da imamo slobodno vreme u tržnom centru. Posle sat vremena svi smo se našli na dogovorenom mestu i vratili u autobus koji nas je čekao na parkingu. U očekivanju njihove reakcije ja sam ih pitala:
- Kakvi su vam utisci?
- Dobri
Posle 5 minuta
- Šta ste videli?
- Videli smo ono što smo hteli
Posle 10 minuta
- Zadovoljni ste posetom u tržnom centru ?
- Da
Pomislila sam u sebi: Mi se igramo "gluvih telefona" Braćo Kinezi! Ja ne pitam za kinesku vojnu doktrinu, nisam ja Miroslav Lazanski koji priča o nuklearnim bojevim glavama. Mene nije briga da li se "Profil lansiranja poklapa sa lansiranjem tradicionalnih svemirskih vozila, balističkih projektila ili raketa za naučna istraživanja" ja pitam kako je bilo u tržnom centru!?!
Dobro neka vam bude, "Ćutanje je zlato"
Posle sam pitala vođu puta:
- Primetila sam da Kinezi ne pričaju puno kao Evropljani, zašto?
- Da, zato što Kinezi kažu da je priroda čoveku dala dva oka, dva uha i jedan jezik. Treba više da gledamo i slušamo, a manje da pričamo. Jedan čovek ne može reći toliko pametnih stvari, koliko može prećutati gluposti.
Posle toga sam se setila Marka Pola koji je Evropljane upoznao sa kineskom kulturom i običajima i koji je doneo u Veneciju pirinčane špagete i tako je počela "istorija" paste u Evropi. Njegova porodica na samrtnoj postelji ga je molila:
- Marko, sunce li ti tvoje žarko, priznaj da si celu priču o Kini izmislio i da nikada tamo nisi bio, a on je odgovorio:
- Rekao sam samo polovinu onoga što sam video
Ne brini Marko, ja ti verujem

Нема коментара:

Постави коментар