четвртак, 25. јун 2015.

ENGLESKI PACIJENT



Tog jutra, probudila me je kiša koja je lila niz prozore. Ulice su bile poplavljene. Ja sam se osećala mrzovoljno, sve mi smeta. Do podne mrzim sebe, od podne ceo svet. Slušam muziku uz jutarnju gimnastiku, pevušim i sve činim da ne mislim na trenutni grip i osećaj da sam kao riba na suvom. Trebalo bi da idem kod doktora, ali pomisao na miris asepsola u domu zdravlja, čekanje na red u čekaonici, odugovlači moj odlazak.
            Autosugestija, nema mi druge. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", ponavljam kao mantru.
            Ulazim u lekarsku ordinaciju.
'' Kako ste doktore?''
            Nema smisla da doktori uvek prvi pitaju pacijente, i oni imaju dušu.
'' Dobro, hvala, kako ste vi?''
''Nikada bolje, malo sam namćorasta danas, jer sam gripozna. Pijem lita,r do dva, soka od limuna, čaj, osećam umor, hladno mi je, boli me grlo, ali sve drugo je pod kontrolom. Nisam od onih pacijenata koji o medicini bolje znaju od doktora, kojima je kućna apoteka veća od kućne biblioteke. Moja kutija za lekove može da stane u kutiju za makarone. Ne znam napamet naziv lekova, znam tek kad ih pročitam na kutiji.
''Treba Vam bolovanje?''
''Ne, samo to ne, ni slučajno. Ja jedva čekam na posao. Znate šta bi bilo dobro? Kada bi Vi imali čarobni štapić da ubrzate ovo moje stanje. Znam da niste prorok Ilija, ni Jeremija, ali barem da se vratim u formu.''
''Vi imate snage da pričate! Znači, dobro ste!''
''To mi je profesionalna deformacija.''
''Čime se bavite?''
''Ja sam turistički vodič na engleskom i italijanskom jeziku. U slučaju da ne mogu da pričam, to bi za mene značilo kritično stanje. To nije za dom zdravlja već za urgentni centar. Gospod Bog je dao moć vodičima da svojim rečima stvaraju svetove, pričaju o ljubavima, mržnjama, iluzijama, željama, nadama, strahovima i proćardanim životima. Uvek željni publike, čak i kada su kod lekara.''

            Kada sam izašla iz ordinacije samopouzdanje mi se vratilo.
            Toga dana dobila sam poziv iz Kliničkog centra. Rekli su mi da engleski pacijent traži individualno razgledanje grada, bez pešačke ture. To je sve što sam znala. Sve je bilo neuobičajeno. Pomislila sam, opet miris asepsola. Danas me je krenulo sa medicinskim ustanovama.
            Kada sam stigla ispred ulaza, čekao me je gospodin srednjih godina koji se sporo kretao. Jedva je ušao u vozilo, teško je pričao i izgledao je kao da je tek ustao iz bolničke postelje.
''Ja sam Trevor iz Liverpula!''
            Nisam ljubitelj Bitlsa, ali u tom trenutku nije bilo prikladno da to kažem.
''Koliko dugo tura traje?''
''Koliko Vi želite, gostima iz Liverpula danas ispunjavamo želje.''
''Jedan sat, biće dovoljno.''
            U narednih sat vremena saznala sam da je Trevor, sasvim slučajno, kod nas. Pri povratku sa letovanja u Turskoj, u avionu je dobio srčani napad. U tom trenutku, prvi veliki grad bio je Beograd. Pilot je sleteo na surčinski aerodrom
''Zadovoljan sam sa lekarskom uslugom i tretmanom. Ovde je sreća za mene. Spašen sam! Ja ne verujem u Boga, ali ovo je božije delo. Ovo je za mene sveti grad. Ovde su me doktori spasili. Danas su mi dali odobrenje da mogu da izađem, a ja sam hteo da vidim druge ljude osim bolničkog osoblja. Uskoro završavam boravak.
            Jedinu zamerku koju imam je da vi, Srbi, ne znate da pravite čaj. Više liči na voćni sirup, nego na čaj. Kod nas je sve lažno, pa i običaj pijenja čaja u popodnevnim satima koji je došao iz Portugalije, sredinom 17. veka. Taj običaj potiče od Katarine od Bragence. U 19. veku to se modernizovalo. Postao je "in" za aristokratiju i prerastao u tradiciju. Čaj sa mlekom se pio da se ne bi šoljica polomila zbog vrelog čaja i skupocenog porcelana. Zato se stavljalo mleko.''
            Pričao je o svojoj porodici, poslu, hobiju. Ja sam ćutala, nisam ništa rekla dok smo se vozili gradom.
            Nedelju dana kasnije, imala sam turu sa engleskim novinarom poznate tv stanice. Ispričala sam mu priču o engleskom pacijentu i predložila sam mu da napravi reportažu o njemu u Kliničkom centru i njegovom boravku ovde.
''Šta kažeš, preživeo je?''
''Da.''
''Interesantna vest bi bila da je umro. Uz takvu vest idu reklame. Shvati, moj urednik traži pokriće za sponzore. Mala je gledanost za ovakvu vest. To nema veze da li je u Srbiji ili na nekom drugom mestu. Mase su željne patetike i krvi. Žao mi je.''
            Nikada mi neće biti jasno da li mu je stvarno žao, ili to kaže zato što je lepo vaspitan, ili onako, automatski.

 '' Hoću da te naučim nešto. Nikada ne gledaj vesti na tv-u, uvek čitaj novine i vesti na internetu.
Gledanje vesti je ispiranje mozga, čitanje pruža bolji kritički pristup.
U redu, engleski novinar ne želi da snimi priču o engleskom pacijentu. Šta je sa mnom? Ja sam izgubila dva minuta slave na tv-u. To je dobro, jer slava bi mi udarila u glavu.

 

 

Нема коментара:

Постави коментар